Nakon što je 90 godina stajao u rukopisu, potpuno nepoznat javnosti, “Melun” je objavljen 47 godina nakon piščeve smrti.
O romanu Melun koji je Enver Čolaković počeo pisati još kao mladić, a zbog okolnosti Drugog svjetskog rata uspio završiti tek 1950. (ponovo rekonstruišući dva nedostajuća poglavlja) sam autor je za života zapisao: Osnovna misao Meluna da čovjek otrovan strašću za stjecanjem kapitala ne može da se svojom voljom izmijeni i preodgoji, već da je za to potrebna korjenita; izmjena društvenog sustava, mislim da je u romanu dovoljno plastično iznesena, kao i ilustracija vremena ekonomske krize iz koje su izrasli i fašizam i nacizam i koje je danas – historijsko.
Najveća vrijednost “Meluna”, prema ocjeni kritičara, je što je to rukopis koji je dokumentirao i oživio stari jezik kojim se nekada govorilo u Bosni. U tom kontekstu, sam Čolaković, pripremajući roman za prvobitno “nesuđeno štampanje”, koje je ipak moralo sačekati decenije nakon njegove smrti, kao posvetu zapisao je: “Meni je osobno ‘Melun’ drag roman iz više razloga. Ma koliko bila istinita tvrdnja da svaki otac voli svako svoje dijete, moj ‘Melun’ je ipak neka posebnost. Možda najviše zbog toga, što me je upravo on potakao da na osnovu jedne priče (slične legendi o Koštri u Melunu) napišem svoj treći i davno objavljeni roman ‘Legenda o Ali-paši’ s prvenstvenom namjerom da sačuvam (bar u literaturi) jezik stare Bosne i pokušam sintetizirati jedno nehistorijsko, vanhistorijsko, metahistorijsko ‘bosansko vrijeme legendarnog Ali-paše.